kupi mi gramofon

"nije kraj, znam, s njim nikad nije gotovo. uvijek se vrati, iznova me promijeni, pokaze kako je to biti poseban nekome, kako je to biti neciji grijeh, necija zelja, kako je to biti nekome nesto cemu se ne moze oduprijeti..bez obzira na sve."
sjecam se tih rijeci. cula sam ih davno, kao klinka, kao malo veca klinka nego sto sam sada. ne znam zasto sam ih zapamtila, valjda sam htjela biti dio velikog svijeta, valjda sam ih htjela jednom i sama upotrijebiti jer tada su mi zvucale tako snazne i vazne.
a sada, sada ih ne zelim izgovarat, zelim da mi jos uvijek budu strane i daleke kao sto su onda bile, zelim ih zaboravit, zelim da se izgube zauvijek u samo "nekad davno"...
zasto sam ja neciji grijeh? necija samo pusta, NEostvarena zelja? necija tiha, duboko, skrivena patnja?
godine, godine, godine....ja jos kilnka, on ni bilzu...
"mala, ljudi bi pisali tragedije o nama da saznaju...vrijeme je da zavrsimo s ovim. ja imam zivot, ti mladost. ne dam da se upropastimo zajedno."


"nije kraj, znam, s njim nikad nije gotovo. uvijek se vrati, iznova me promijeni, pokaze kako je to biti poseban nekome, kako je to biti neciji grijeh, necija zelja, kako je to biti nekome nesto cemu se ne moze oduprijeti..bez obzira na sve."

novi dan, sve normalno. izlazila je iz skole, dosla do klupice, sjela pokraj njega.
"sta ti je?"- pitala ga je jer inace bi skocio na nju, poljubio ju.
"vracam se u zagreb."
"kako mislis vracas se?"
"mama se vraca starom."
sve joj je bilo jasno. sve joj se razdanilo u sekundi. znala je cijeli scenarij. njih dvoje trudit ce se ostat isti neko vrijeme, na kraju ce se sve samo od sebe ugasit i zaboravit. ona ce ostat s grcem u tijelu, a on ce odzivjeti vrijeme s nekom drugom. znala je sebe i znala je njega. ona se vezala, ona nece preboljeti, on je drukcija osoba, on se lako moze prilagoditi situaciji, novom zivotu, novim rutinama. samo ce ona ostat izgubljena u zavrsenoj ljubavi.
i pocelo je sve kako je predvidjela.
trudili su se biti isti.
on je nerijetko dolazio autom u provinciju i cekao ju na klupici. radili su iste stvari kao i prije. sve je ostalo isto jer se on trudio. pocela je misliti da je mozda ipak pogrijesila, da ga je krivo procijenila.
kako su se ipak manje vidjali nego prije, imala je vise slobodnog vremena i pocela je stjecati svoje prijatelje nazad.
uspjela je biti i savrsena djevojka i biti dobra prijateljica.
vratila je na zivot svoje zaboravljene hobije, a opet jos je uvijek njega imala.
napokon je mogla imati sve, raditi sve.
ali on se poceo mijenjati. pocelo ga je smetati sto ona ima zivot pokraj njega.
dolazio je sve cesce. ON se bojao da ne izgubi nju.
nije ju mogao prepoznati. postala je slobodnija, nije se usko drzala za njegovu ruku i skrivala iza njegovih pogleda prema svijetu. osjecao je kao da je gubi i da ne moze nista napraviti.
i onda ju je ugledao kako se smije s nekim strancem, kako ga gleda bez imalo stida ravno u oci, kako mu nesto veselo prica...vidio ju je u njegovim ocima. mislio je da joj sad samo treba vremana da ga potpuno pusti i ode.
bio je izgubljen i posramljen. bio je lud i morao je nesto uciniti.
povukao ju je za ruku, ubacio u auto.
sjeo za vozacevo mjesto i poceo juract po cestama.
ona je samo sutila i plakala.
znala je zasto to radi, znala je da mu je cudno vidjeti ju kako zivi, htjela je da se smiri i da mu objasni i da mu kaze da ga jos uvijek jednako voli, obozava.
znala je da bez obzira na to sto on sada ucini, da ce ga nakon svega opet ljubit i drzat za ruku, koliko god agresivan i ljut bude, sto god da joj kaze...zato nije poticala nikakav razgovor, bojala se da ce ju boljet njegove rijeci. pa je sutila i cekala...
cekala.
sve se pocelo vrtjeti, izgubio je kontrolu.. u svom tom kaosu uspjela je uhvatit njegov pogled na milisekundu, ali bilo je dovoljno da si kazu sve, da mu objasni, da si oproste, da dobiju potvrdu uzajmne ljubavi...ma sto da se dogodi, vole se.
mrak.


..on je bio potpuno trijezan, bili su sretan mladi par, sto se dogodilo nikad necemo saznat. znamo samo da ce ih se obitelji, prijatelji, profesori, poznanici vjecno sjecati i pitati se sto bi bilo da je bilo..

sjedila je na klupi u parku nakon uspjesnog sopinga. pila je vodu s limunom i gledala ljude kako prolaze. tu i tamo bi ju netko pozdravio, malo sjeo s njom, ali ubrzo nastavio koracati vlastitim putem. voljela je taj grad, a i grad je volio nju.
odjednom:
"bok."- dobacio joj je netko iza ledja. odmah ga je prepoznala. bio je to "ludjak s tehnicke", tako su ga svi zvali. cula je price o njemu. zadnja koju je cula je bila ta da se zabio u zid s novim, tatinim autom da iskusa rade li zracni jastuci, izgleda da su radili. stari mu je zivio u zagrebu, a mama se vratila u rodni grad, nas grad, nakon razvoda. decko nikad vikendom nije bio u gradu. to je sve sto je znala o njemu.
"bok."
"nismo se nikad upoznali, pa sam mislio da bi sad bilo dobro."- maknuo je njene stvari malo dalje na klupu i sjeo preblizu, da se nju pita. upoznali su se i decko na kraju uopce nije ispao tako los. istina je da se zabio u zid, razlog: ne podnosi starog i jedva je cekao priliku da mu sredi auto. istina je da je curu ostavio zato sto nije htjela vikend provesti negdje "bogu iza nogu", tocnije ne provesti ga u zagrebu, jer sta ce ona s nekim tupastim provincijalcima. istina je da se potukao s emacima(drustvo iz emaca-kvart) i da su ga razbili, ali je primljen u drustvo jer se borio, a imao je priliku pobjeci, daju je svakom, pa ako ne pobjegnes, sto je rijetkost, dobijes batina. to svi u gradu znaju. i tako iako nije iz emaca, sluzbeni je clan drustva i iza sebe ima uvijek "svoje ljude". pricali su neka dva sata, a onda je ona morala ici.
"ne trebas mi dati svoj broj, imam ga. ako ti posaljem poruku, suradjuj. hoces?"-pitao ju je na kraju.
"ma nema problema"-rekla je.
poruku je dobila tek nakon tjedan dana, tako tipicno, vec se bila ucrvala od cekanja. onda nije odgovorila neka dva dana, pa su se na kraju ipak dogovorili za kavu/setnju. pao je i poljubac, nekoliko, vise malo od nekoliko. onda je on opet nestao na nekih tjedan dana, pa sve ispocetka. i napokon, nakon mjesec dana se smirio.
dva su tjedna zaredali svaki dan. jedan dan joj je rekao:
"ma ludjakinjo necu da te vidim vise s nikim osim s prijateljicama..sad kad si moja cura."
to je shvatila kao pitanje, na koje bi ona ionako potvrdno odgovorila, pa cemu se zamarat detaljima?
njegovo nestajanje smanjilo se samo na vikende. svaki dan bi ju cekao nakon zadnjeg sata i onda bi radili "bilo sta", uglavnom je on imao ideja. pa su tako gackali bosi po blatu, vozili se do zagreba, bili malo u njegovom stanu, pa se vratili tek toliko da ubiju dan, dovezli bi se nasred njive i onda lezali na haubi po nekoliko sati, znali su samo otici kod njega i ona bi zaspala, a on okolo nesto izvodio na plays. ili kompjuteru. bilo mi je dobro zajedno.
ona je zaboravila na sve ostale, izgubila je mnoge ljude oko sebe. drzali su se jos rijetki koji su je previse voljeli da bi joj zamjerili to sto je napokon bila sretna.
mislila je da joj je on sve, da nema nikog drugog, da ju jedino on toliko voli da bi napravio sve za nju i zato nije ni pokusavala spasiti prijateljstava, odnose ili sprijeciti ogovaranja, bilo joj je svejedno za druge i za njihova misljena.
nikad se nije uspjela vezati za nekog, uglavnom bi joj ljudi dosadili i bjezala je od njih. nije joj bilo jasno kako on moze biti drukciji, "to mora da je ljubav."-pomislila je.

nije ga vidjela dvije godine, nije ga se vise ni sjecala bas. sjecala se da je bio premrsav, da je nosio protezu, da imao najljepse oci koje je ona ikad vidjela, predobar stav. sjecala se da ga je odjebala jer je bila uvjerena da nije dovoljno dobar za nju, ali ipak je mislila na njega cesto u zadnje dvije godine i cesto mu je znala poslati poruku, tek toliko da vidi kako je. milijun puta je pozalila zbog njene strasno pogresne prosudbe.
i sad nakon dvije godine stoji pred predivnim, crnim, visokim, prezgodnim, usminkanim frajerom s istim onim najljepsim, crnim ocima, tipicna film-scena.
sledila se gledajuci u to predivno stvorenje kojem je prije dvije godine srusila cijeli svijet, a nije ni trepnula.
naravno on je zauzet, a kako i ne bi bio, ne samo da je predivan, nego je i sklop savrsenih vrlina i mana, savrsenog ponasanja, savrsenog stava.
u jednom trenutku joj je rekao da ga je ubila i da mu je dugo trebalo da se oporavi, ali eto, da je sad sve oke i da mu se cure vise ne cine kao "tako strasna i bezobrazna bica", da je skuzio da je samo ona takva. cijelu vecer su pricali i zajedno se smijali.
kako je trebao putovati na more u sedam ujutro, a tada je vec bilo oko pet, pozdravio se od ostatka drustva, a nju uhvatio za ruku i naredio da ga doprati do stanice. nije se bunila jer je ovaj puta totalno pala.
dosli su do stanice, nista vise nisu ni pricali jer sve sto su smjeli, vec su rekli, a ostalo se trebalo presutiti.
neko vrijeme su se gledali, a onda su skuzili tramvaj kako dolazi.
nije htjela da to ostane samo na tome, ali nije bila ni dovoljno hrabra da bilo sto pokusa inicirati. ipak on ima curu i vec mu je srusila svijet, sto bi ga sprijecilo da i on srusi njen?
"a jebiga."- rekao je ljuto i poljubio ju.
"tko se moze boriti protiv tvojih usana?"-dodao je tiho, utrcao u tramvaj i otisao.

dobila je poruku: "mala cujem da si u zagrebu, ides u kino sa mnom veceras?".
pao je ubrzo dogovor.
kako se priblizavala s tramvajem do mjesta sastanaka, pocela je drhtat. opet ce ga vidjeti.
sisla je s trmavaja i pogledala okolo, iako je kasnila on jos nije bio tamo. ljuti ju je to sto uvijek mora izgravat nekog nedostiznog frajera, koji je jedva nekako nasao malo vremena i za nju, ugurao ju izmedju cure i prijatelja.
vec je pocela gledat jel se mozda priblizava neki trmavaj da pobjegne. opet ju je razocarao, opet ga je mrzila.
odjednom hladne ruke na njenim ocima.
"joj kak te volim gledat dok se ljutis. sta si vec htjela sjesti nazad u tramvaj?"- okrenuo ju je i poljubio njezno u celo.
"da. ljutis me, stvarno."-rekla mu je ozbiljno.
"ma daj, ne mozes se ti ljutit na mene."-rekao je, uhvatio ju za ruku i povukao u tople prostore kina.
"vec sam kupio karte, gledamo neki glupi film, nije ni vazno. jel tako?"- ona ga je cudno pogledala, kao da joj nije jasno.
"nisi ni ti, mala, mislila gledati film. nemoj me sad tu izbrijavat."- namsmijla mu se, a on ju je povukao blize uz sebe.
sjeli su u neki od zadnjih redova, kao da su krivi za nesto, kao da bjeze od svih ociju, cak i onih nepoznatih koji ne znaju da bi ih mogli osudjivati za poljupce, za dodire, za njeznost.
skupila se izmedju njegovih ruku, spustila glavu izmedju njegove glave i ramena, on ju je cvrsto stisnuo i rekao da ju voli.
pogledala ga je i rekla:
"ne moras mi pricati pricice, ne ocekujem to od tebe. ne moras mi lagat da bi spavala s tobom, spavat cu svakako. mene ne moras kupovati rijecima."
nsmijao se i dosapnuo:
"znam to, ali svejedno ti kazem da te volim.".
do kraja filma imala je sve, imala je njega za sebe i to joj je bilo dovoljno.
vratila se u stan, vratila se u pravi zivot gdje ju je cekao decko sa najdrazim sladoledom:
"malecka, pa di si ti bila?"- pitao ju je.

zasto ga ignoriras kad ga napokon vidis? i zasto to njega izludi? i zasto te povuce? zasto te poljubi? zasto ti obeca sve? zasto mu povjerujes? zasto pomislis da mu je stalo? zasto si zabrijes da je to to? zasto on jos jednom ode? zasto ostajes zaludjena?

kazu ti pusti ga, nije za tebe, nije za nikoga, zivot ga je takvog stvorio, ljudi su ga takvog oblikovali, vrijeme ga je takvog okamenilo, ti ne mozes preoblikovat kamen, mozes ga razbit, ali jesi li dovoljno jaka, zelis li to uopce?

dishi s njim u snovima, u glavi ga sakrij, ne daj da znaju, ne daj da ga prepricavaju, ne daj da mu sliku mijenjaju.

pusti ga da zivi, budi s njim koliko ti dozvoli, nemoj ga tjerati, nemoj mu previse pricati, ne daj da misli da ga trebas, reci mu da smije ici, reci da ne znas hoces li ga cekati, lazi da nije jedini...

znam da mozes, znam da bi on htio, ali nemoj kamen razbiti, nemoj ljubav ujebati.